Zašto život mora biti toliko sjeban... Kada se trudiš da ti bude što lijepše i da ga napraviš onakvim kakvim bi volio i kakav prilići normalnom životu, on te mora ostaviti i okrenut ti leđa, i baciti te u još veće muke i patnje neg kaj jesu.... Da te šutne ko najveće govno i smeće... Naime ne pišem ovaj post bez razloga... Danas sam jako živćan i najradije bi nekom iskopao oči... Zakaj nebi bio sretan kada to najviše hoćeš (pa makar 1 dan), a ne da te svaka pjesma natjera da plačeš..... Zašto kada si nekaj zamisliš i isplaniraš nikad ne ispadne tak, neg ti ostaneš posran ko najveće govno... Zašto kada ti najviše treba neko da bude uz tebe, da ti bude rame za plakanje, pa da ga zagrliš, veliš joj da je voliš i izljubiš... Zašto život mora sve davati kretenima... Zakaj su oni vrijedniji od nas koji se borimo za neki kurac, i prilagođavamo se okolini, a ne okolina nama?? Zašto puno puta iaš filing da si sam, i sam protiv svih.. Zašto puno puta plačeš i namjeravaš se ubiti?? E to je jedno od najtežih pitanja: ZAŠTO?? Sve u svemu zakaj smo se uopće rodili, ako ćemo živjeti ovakav sjeban život pun patnje i bola, kad ćemo na kraju svejedno umrijeti??


Jedno stablo, a dvije grane
jedna vene, druga lista
hej živote, hej sudbino
zašto nisi svima ista
....................

Jedna želja, dvije staze
jednom trnje, drugom cvijeće
hej sudbino, zar nikada
svima isto biti neće
_____________________
Uspori malo sudbino sestro
idi na neko drugo mesto
šta smo ti krivi, šta smo ti dužni
Juće srećni, danas tužni
_____________________
dotako sam dno zivota
i pakao i ponore